Da li je dobro da se dete dosađuje?

Dosada je stanje uma koje se javlja u situacijama kada nismo dovoljno mentalno stimulisani okolinom, odnosno kada procenjujemo da se oko nas ne dešava ništa što je nama bitno ili što želimo. Perls je, nakon realizacije svojih brojnih istraživanja, došao do zaključka da blokiranjem naših pravih, autentičnih i izvornih interesovanja utičemo na stvaranje osećanja dosade. Međutim, dosada se definiše i kao osećanje koje se javlja u situacijama kada nismo u mogućnosti da zadovoljimo neku svoju želju. S tim u vezi, uzrok može biti u nekoj trenutnoj situaciji (u ovom slučaju reč je o situacionoj dosadi), ali uzrok se može javiti i u nama samima, odnosno kada nismo u mogućnosti da osvestimo svoje želje, interesovanja ili potrebe (u ovom slučaju govorimo o stukturalnoj dosadi) (Milivojević, 2000).

Ovo osećanje je samo po sebi neprijatno i može varirati po svojm intenzitetu i vremenu trajanja. Neka istraživanja su potvrdila da je tanka linija između dosade i depresije, odnosno da, ukoliko potraje, dosada može dovesti do depresije. Svakako da postoji razlika između ova dva pojma, te ukoliko ste nekada demotivisani ili ste bezvoljni, ne znači da ste depresivni.

Koliko god bilo neprijatno, osećanje dosade ima i svoju pozitivnu funkciju. Ona nas motiviše da nešto preduzmemo u vezi trenutne situacije ili se pokrenemo i prosto izađemo iz  dosadne dosade. U svojoj knjizi “Osvajanje sreće” Bertrand Rasel piše svoja zapažanja o sukobu savremenog čoveka sa dosadom koja se javlja još u ranom detinjstvu. On smatra sa sposobnost tolerancije na dosadu treba razvijati i negovati još u ranom detinjstvu, jer je ona neophodna za jačanje psihološkog imuniteta. Bertrand, u delu knjige koji je namenio roditeljima, savetuje da bi bilo čak poželjno da svojoj deci pruže iskustvo dosade ili kako je on naziva “plodotvorna monotonija“, jer se tako kod dece razvija mašta i kreativnost.
Koliko puta vam je prišlo dete i reklo: “Dosadno mi jeeeee”!!! A mi brže bolje, smišljamo razne igre, dovlačimo brdo igračaka ili posežemo za telefonima i ekranima, ne bi li otklonili tu strašnu dosadu.
Šta bi se deslio da MI ništa ne uradimo? Da li bi se dete na kraju samo snašlo i osmislilo nešto? Najverovatnije da bi. Kao i kada ste vi bili mali i sami se igrali raznih igara, pravili svoja skloništa od čudovišta, smišljali svoje priče i pravili razna jela od blata, peska i lišća, gradili visoke kule i gradove od svega što vam je bilo na dohvat ruke i ko zna koliko toga još… A šta mi možemo da uradimo? Možemo li u tom procesu razvijanja ideja i kreativnosti nekako pomoći detetu? Naravno! Uvek, razgovorom možemo podstaknuti dete i usmeravati ga tako da samo pronađe način ili rešenje. Možemo mu ukazati na neke materijale ( plastelin, lego, jastuci, prekrivač… ) koje može koristiti kako bi nešto napravilo ili osmislio. Možemo ga podsetiti na nešto što je nekada već samo osmislilo. Možemo mu ispričati neku priču koju smo mi osmislili kada smo bili mali ili šta smo sve mi pravili. Deca vole da imitraju. Na taj način, ne samo da stimulišemo razvoj mašte i kreativnosti, već ono uči na koji način da misli, uči da bude samostalno, odnosno da ne mora uvek zvati mamu i tatu kada se dosada “pojavi”, već da ono samo može uticati da dosada “nestane”.
Nama dosada može biti od koristi i da malo preispitamo sebe i razmislimo o svojim potrebama, željama, interesovanjima, sposobnostima, mogućnostima, odnosima sa drugim ljudima, životu, svetu i drugim zanimljivim stvarima. A deci može biti korisna za razvoj mašte, samostalnosti, kreativnosti, kao i razvoj novih ideja.

Milivojević, Z. (2000), Emocije. Psiholopis, Novi Sad.
Bertrand rasel: Iskustvo dosade kod dece razbija kreativnost i maštovitost. www.detinjarije.com
Tanka je granica između depresije i dosade- NSUŽIVO
Osećanje dosade- Milivojević.info